Ko udari na nas iz mesta je najebo
R
Licenca
Ovaj blog je zaštićen: .Creative Commons License
Blog priča by R is licensed under a Creative Commons Attribution-Noncommercial-No Derivative Works 3.0 Unported License.
Blog - listopad 2009
srijeda, listopad 7, 2009
Preostalih 5 km od Čekrekčija do Visokog Paja je vozio nervozno. Znao je da je sve rezervisano, znao je da su ga iz Fondacije ljubazno zamolili da potvrdi da dolazi sa cijelom porodicom, znao je da će dobiti smještaj u šatoru koji su austrijske snage EUFOR-a poklonile Fondaciji prije 4 godine, znao je da je u onih 150 KM uključen ručak (bilo da se radi o porciji ćevapa iz ćevabdžinice „Kod Faraona Muje“, bilo da se radi o špagetama iz restorana hotela Piramida Sunca, ostalim od jučerašnjeg dana), ali nije znao kako da premosti doručak. Za večeru je bilo lakše, jer je ženi i djeci već objasnio da večeru treba preskočiti iz zdravstvenih razloga, a i izgleda da su se malo ugojili. Kad su ušli u Visoko, ostvarile su se Pajine noćne more. Prvo je zalutao i izgubio se u uskim mahalskim ulicama naselja „Šadrvan“, a onda je pitao slučajnog prolaznika gdje je sjedište Fondacije neviđenih čudesa, ne sluteći da se radi o lokalnom zahebantu koji ga je umjesto u Hotel Priamida sunca, poslao u obližnje selo Buci. Cijelo popodne Pajo je u ovom velegradu od nekih 15.000 stanovnika tražio sjedište Fondacije, dok na kraju nije naletio na Zombija koji je okupljenoj gomili u kafiću Caffe objašnjavao kako njegova visoka tehnologija, koja podrazumjeva upotrebu metalne palice napravljene od armature "dvaneske", dokazuje postojanje piramide. Zombi ga je uputio u Hotel i uskoro je Pajo našao ured i u uredu Harisa. Haris je bio slika i prilika Semira Obmanagića, barem onakvog kakvog ga se Pajo sjećao, samo malo ružniji. I ovaj je nosio vojničke pantalone, košulju utrpanu u iste, a za pojasom mu je sa jedne strane visila torbica a sa druge mobitel. Nakon upoznavanja, Haris-Hare je Paju uputio u reon sela Zbilje, podno Plješevice, odnedavno Piramide mjeseca, sa naredbom da se pridruži Međunarodnoj radničkoj Omladinskoj Brigadi „Drug David Icke“. Paja je bio zadovoljan smještajem. Ogroman vojnički šator bio je smješten na livadi, tačnije njivi Amiđe Seje, kako su svi zvali brkatog vlasnika njive. Iako je bio predviđen za smještaj nekih 30-ak osoba, u njemu su uz Paju, i njegovo četvoro ukućana (rekli bi ušatorana, samo se čini da ta riječ ne postoji) bili smješteni sve troje omaldinaca sekte „Konačnog dolaska“ iz nekog sela u Portugalu i stariji bračni par Mađara, koji su se predstavili kao čitači drevnih runa i pisama. Jest da je Paji i njegovim bilo teško sporazumjevanje sa svojim, u nedostatku bolje riječi, sustanarima i da su ih nakon pola sata upoznavanja boljele i noge i ruke, a i Pajina žena je istegnula vratnie žile, ali je Pajo sa sigurnošću od 93,4% bio siguran da je razumio da su Mađari i Portugalci tu već mjesec dana, da se niko drugi nije pojavio, da rade od ranih jutarnjih sati, tačnije od 3:30 svakog jutra, pa do zalaska sunca i još malo poslije (negdje do 22:15) svakodnevno, i da im je već dopizdilo da kopaju i kopaju a da nisu otkopali više od 30-ak kvadratnih metara koji ne pokazuju ništa i da ih onaj papak Haris (objašnjeno na način da je Portugalac utrpao košulju u trenirku, počeo prošao neprimjetno iza Mađarice koja je objašnjavala i počeo čopati nos, a onda uzeo mikrofon i prislonio uz laptop), voza sa jedne sonde na drugu, onemogučavajući im da otkopaju širu sekciju. Doduše primjetili su da ih na svakoj sondi dočekaju kamere i da moraju promjeniti jakne i da im se čini da neko pravi budalama, ali nisu imali dokaza.
 
***
 
Prvi radni dan na MRAV-u Paja je dočako spremno. Probudio se u 3:00, umio se hladnom vodom, probudio je ženu, djecu, majku i onako bunovne ih postrojio pred šatorom čekajući nekoga ko će im dati naredbe. Ubrzo je na lokaciju došao i bijeli Jeep Cherokee i iz njega je izašao neki momčić koji se predstavi kao Admir Mongol i rekao im da se ukrcaju i da će ih odvesti na lokaciju gdje će kopati. Upsut im je Admir objasnio: kako radi Fondacija, ko je glavni, a ko pomoćni šupak i pitao ih je da li su upoznali Harisa i da je Hare glup kao ona stvar koja počinje sa K a završava na URAC i da se toliko uvlači Semiru u ispušni otvor da je čak počeo nositi i odjeću kao Semir, a za obuću je žicao pare od semira, kokuz kokuski, a i onaj Zombi, lopina bjelosvjetska, prije piramida bio neradnik koji je kao mesar propao u gradu u kojem je proizvdonja mesa osnovna djelatnost, da je ona hoštaplerka Alisa Kadić rasturila i svoj i brak Osnivača fondacije, a sad je na najboljem putu da rasturi i fondaciju
 
Paja je bio zgrožen ovim informacijama, jer je za njega Fondacija izgledala kao idilična porodica sa reklame za Coca Colu, a unutar fondacije odnosi su bili kao u meksičkoj sapunici.

***
Uskoro su došli na sondu 8-3 na istočnoj strani Piramide Mjeseca, jer je na Visočici. Piramidi Sunca, kopanje već (kako je Zombi definisao), zahvaljujući angažmanu šupaka iz vlade, zabranjeno.Pajina djeca su zadužila plastične kante zapremine 20 l, dok je Pajina majka zadužila trnokop, a Pajina supruga kramp. Paja je dobio lopatu tzv. sirotanovku, koja je po urbanoj legendi dobila ime po rekorderu rudaru iz Breze, Aliji Sirotanoviću, koji je Drugu Titu na pitanje kako povečati produkciju u RMU, odgovorio jednostavno: “ Povečajte lopatu“. I tako je Pajina majka iskopavala grmlje, šiblje i manje drveće, Pajina žena je krampala proširujući sondu 8-3 prema sondi 8-4, prateći nagib uspona popločane „staze“, a Paja je punio kante djeci, koji su marljivo iste transportovali i istresali u 150 m udaljeni potok. Radila je porodica Pamuk cijelo prije podne i radila bi i dalje da na sondu 8-3 nije došla neka mlađahna plavuša koja je donijela vodu i ručak. Rekla je da se zove Meri i da je najviše živcirati ovi foteljaši koji se okupiti oko lažni prof. Govedarica i koji nisu na svoje jaje na oko vidjeli ovi dokazi. Pričala je ona i o geotermalnim strujanjima, o težištu banane, o trostrukom kontraadmiralu, ali čudnim jezikom koji niti Paja niti njegova obitelj nisu baš najbolje razumjeli. U tom trenutku na sondu 8-3 je došao Haris i zapjevao: „Zvali su je krvava Meri, meni nije dala olako“, na što je ova plavka odgovorila na način da je Hareta prvim dohvačenim megalitnim blokom sa Piramide Mjeseca pogodila u nogu (pogodila bi ga i u glavu da blok nije bio prevelike mase). Srećom hare je imao nove HTZ cipele sa čeličnom kapom marke PANOPLY (za koje mu je novac dao Semir) koje su ga zaštitile od ozbiljnijih povreda. Haris je Porodicu Pamuk pokupio u zelenog golfa i odvezao ih je, usputno dva puta jedva izbjegnuvši traktor i kamion, i tri puta okrznuvši ogradu, plast i rampu na pružnom prelazu Čekrekčije,  do nekakvog brda za koje je rekao da nije piramida nego Hram. Pajina porodica je bila raspoređena na sondu ispred kamere CNBC-a, a Semir je novinaru objašnjavao o opodzemnim gradovima, kulama, tunelima. Nakon što ih je kamera snimila kompletna ekipa jezaboravila na Paju i odjurila je sa novinarima ka tunelu KTK. Paja je sa porodicom čistio oko neimenovane sonde sve do kasno u noć kada je na Hram došao pripiti Zombi koji je porodici Pamuk objašnjavao o Prailirima, drevnom narodu koji je znao graditi piramide, putovati kroz vrijeme i letjeti na druge planete i čija krv kola venama samo pravih Bosanaca i da samo pravi Prailiri osjete vibriranje dlanova kad se nađu na piramidama, a da ovi ostali koji se izdaju za Bosance su u stvari zamaskirani Ukrainci. Paja je Zombiju objasnio da i on i njegova porodica osjete vibriranje u dlanovima, ponaročito nakon cjelodnevnog krampanja i kopanja i da su im kao posljedica praiskonskih osječaja prailira poiskakali žuljevi. Zombi im je objasnio da je to super i da je on nakon prvih par dana istraživanja piramida osjetio istu stvar i da nije mogao izvršiti malu nuždu a da ne pokvasi cipele dok je "zaljevao" piramidu da naraste i da je umalo dobio razvod braka kada je to radio u svom toaletu i da bi ga supruga vjerovatno najurila da nije naučio zaljevati sjedeći na wc šolji i da mu se često desi da vibracije izazovu osjećaj zadovoljstva nakon dugotrajnog držanja alata u rukama. Zombi je porodicu Pamuk vratio u šator i oni zaključiše da su njihovi drugovi iz dobrovoljačke omladinske radne brigade iz Portugala i Mađarske u žurbi  napustili najveći geoarheološki projekt...
 
Nastaviće se...

 

 

R @ 15:29 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 5, 2009

Haris nije mogao vjerovati kada ga je netko nazvao i pitao za ponudu Fondacije neviđenih čudesa da neko provede godišnji odmor volontirajući, kopajući, a da pri tome još ima budala da za to i plate.
„Da, izvolite g. Pamuk“, procvrkuta Haris.
„Paja, Paja, možete me zvati Paja“, reče Paja,“ ovaj koliko to košta, mislim ovaj boravak i ovo druženje i učenje stranih jezika“.
„OOOOO pa što odmah ne kažete“, raspoloženo i pomalo u nevjerici reče Haris.
„OOOOO i tebi, nego jel' ima ko pametniji u toj Fondaciji od tebe, da prozborim vezano za ovi godišnji odmor. S tobom se nemere čo'jk ni sporazumit. Hem se penješ na telefon, hem o-o-ćeš, hem mi zvučiš k'o seoska mlada. Daj brate nekog ko ima više škole od tebe“, ljutito će Paja.
„Ja imam Višu ekonomsku školu, smijer marketing, i pokušavam premostiti upisninu na Apejronu u Travniku. Pazite kako se izražavate moliću lijepo. Nema niko Višu školu u Fondaciji“, uvrijeđeno će Haris.
„Ma dobro bolan, de ti meni reci kolko bi koštalo da ja, žena moja i dvoje moje djece, dođemo na taj godišnji odmor jedno deset dana. Nešto smo kontali da radimo, malo da se družimo vježbamo strane jezike, a kad bi bio povoljno poveo bi i mater. Umije ona heklat“.
„ Pa to bi vam bilooo, da vidim vas 4, minus dvoje djece plus mama, puta deset dana, podijeli sa 15, pomnoži sa tr'est posto za dnevnice, dodaj tu Semirovo istraživanje na Murisijusu,..., pa to bi vaaaas kooooštalo sveukupno stopedeset KM, PDV uključen“ oprezno ispipa situaciju Haris.
„Uh dobro je, more komforno. Piši mi rezervaciju od dvaespetog juna. Mene, ženu, dvoje djece i mater. Deset dana. Stavi mene da učim njemački, ženu engleski, a djeca oba i francuski ako more. Mater i ne moraš stavljat. Zna ona ruski još iz onog rata kad je k'o mlada partizanka prevodila crvenoarmejce žedne preko Vojvodine.“
„Odlično, već ste pribilježeni“, zadovoljno je Haris trljao ruke. Nije mogao da dočeka da Paja spusti slušalicu kako bi nazvao Semira da mu kaže da je Međunarodna Radna Akcija Volontera- kodnog imena MRAV izazvala ogromno interesovanje kako domaćih tako i inozemnih gostiju i da su prve prijave kompletnih porodica već počele pristizati.

***

Došao je i taj 25.6. Paja je proveo mjesece maštajući o tome kako će doći u to Visoko, skupa sa svojom familijom početi druženje, kopanje, premještnje, učenje stranih jezika i to sve za samo 150 KM. Potrp'o je Pajo, tog 25.06.  u starog Opela Kadeta kofere u koji je supruga smjestila pola odjeće i kuhinjskog pribora. Na krovni nosač u narodu poznat kao galerija, proizveden krajem sedamdesetih u Fabrici auto dijelova i pribora FADIP – Bečej, smjestio je dušek, suncobran, dva poljska ležaja, plinsku bocu, i još jedan kofer u kojem je supruga smjestila drugu polovicu odjeće, obuću i kuhinjski pribor. Prije polaska, Pamina majka je djeci, nevjesti i sebi dala jednu tabletu protiv povraćanja, a Pajo je drmno dvije ljute, kako bi smirio živce i umirio ruke. Krenuli su rano ujutro u 4:00, jer svi znaju da je tada na putu najmanja gužva. Iz Vogošće do Visokog ima cijelih 20-ak km i to treba proći što prije dok radoholici nisu krenuli na posao. Prvi problem, Pajo je doživio već na uključenju na novoizgrađeni Auto-put. Prvo nije znao da je Autoput, cijelih 25 km, izgrađen, a onda kad je došao do naplatnih kućica je saznao i da se plaća i to cijelih 1,5KM za dionicu od 20-ak km do Visokog. Paja je brzo napravio par računskih operacija i izračunao je da tih 1,5 KM ozbiljno ugrožava njegov vrlo ograničeni budžet i da nikako neće sebi moći priuštiti taj put do Visokog. Ali već je bilo kasno. Šleper turskih registarskih oznaka se zaustavio iza Paje blokirajući bijeg sa naplatne kućice, a brkati vozač šlepera nervoznim zvučnim signalima davao je do znanja da je nestrpljiv i da mu ne pada na pamet da se vrati i time omogući Paji  uštedu cijelih 1,5 KM. Paja je platio traženi iznos računajući koji obrok će njegova porodica izbjeći kako bi nadoknadio gubitak i zmalo je skrenuo u traku za vozila iz suprotnog smijera. Skrenuo bi on sigurno da nije udario u znak „Radovi na putu“, koji je tu stavila firma koja je izvodila zaboravljene radove na uvezivanju naplatnih kućica duž trase Autoputa čiji su radnici usmerili Paju na pravi smijer. Tamam je Paja ubrzao na maksimalnih 74km/h i prošao nekih 8 km od naplatnih kućica kad su se ponovno pojavili problemi. Ovaj put su se ispovraćala djeca nenavikla na tako dugo putovanje. Na 12-om km autoputa, negdje kod Ilijaša je ispuhala zadnja desna guma, a to je značilo istovaranje prtljaga iz prtljažnika montiranje gume i vraćanje prtljaga u prtljažnik i sve bi bilo OK da je uspio utrpati sve stvari natrag u prtljažnik. Ovako je supruga morala zadnje sjedište, osim sa djecom dijeliti i sa kaniserima vode, a majka je ispod nogu stavila korpu sa hranom. Pauzu za ručak su napravili kod Čekrkekčija, gdje su pojeli sendviče sa ćuftetima i salamom uživajući u prvim zrakama sunca koje su obasjavale Bosansku piramidu Sunca. Ostali bi oni još, da majka na plinskoj boci napravi kafu, a žena isprži slatke uštipke, da ih nije patrola Federalnog ministarstva unutarnjih poslova otjerala sa zaustavne trake usput im objasnivši da je tu dozvoljeno zaustavljanje samo u slučaju krajnje nužde. Paji nije bilo jasno šta je krajnja nužda, kad je on tu obavio i malu i veliku, a po njemu je kranja bila to da doručkuje i popije kafu.

Nastaviće se...


R @ 16:20 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare

   Fadil Pamuk, za raju Paja, prije rata je bio šofer u "Špediciji" Bugojno. Vozio je kamion RABA, obišao je pola Evrope, a za onaj drugi, zapadni dio Evrope, nije imao vremena. No rat je došao, a Paja je i dalje vozio kamion, ovaj put DAF-a. Prvo za UNHCR, a kad su ga mobilisali onda za ARBiH. Prevlačio je Paja oružje za ARBiH, lijekove za Sarajevo, uniforme za vatrogasce i niučemu nije oskudjevao. Uvijek bi u Splitu kupio par kg kafe, šteke cigareta, malo ulja, brašna... A onda je rat prestao. "Špedicija" Bugojno više nije trebala Pamu, Paja je trebao novi posao, a "PVC STOLARIJA" d.j.l. Vogošća (kasnije d.o.o.) je trebala radnika na bušilici i tako je Paja svoju karijeru nastavio umjesto za volanom kamiona, ovaj put za komandama bušilice. Bušio je Paja okvire za vrata, prozore, ramove za fasade i nije žalio ni truda ni vremena. Prekovremeni rad je smatrao korisnim za rast firme i nije se ljutio kad je morao raditi za Prvi maj, za Dan državnosti, čak ni kad je morao raditi za Bajram. Znao je da mu je svaki prekovremeni sat plaćen i da može zaraditi i do 75KM više od svojih zagarantovanih 450KM bruto plaće. Taj višak je činio podnošljivijim život ne samo njemu, nego i njegovoj nezaposlenoj supruzi, dvoje malodobne djece predškolskog i školskog uzrasta, a pomagao je i majku čija je mirovina bila tamam dovoljnda da kupi lijekove, plati režije (struja, voda, 12 KM telefona-što uključuje: pretplata 3KM+6KM Tv pretplata (iako nije imala TV ni radio prijemnik) + pdv). 

***

Paja nije tražio puno od života. Krov nad glavom, nešto za lijepo za pojest i popit i to je sve. Jedini Pajin nedosanjan san je bio Godišnji odmor ( ne godišnji odmor, nego Godišnji odmor). Znao je on da postoji nešto što se zove Godišnji odmor i da to njegova raja koristi nekad u periodu juli-august, svake godine, a često i pred novogodišnje praznike. Mutno se sjećao da je i on nekad davno dok je vozio za "Špediciju" dobijao plaćeni dopust od 15-ak dana koje je provodio tumarajući po kući i moleći Boga da se i ta patnja završi, pa da „uzjaše“ na Rabu i zajezdi ka Demokratskoj republici Njemačkoj. No, sada je Paja čuo da Huso ode na more. Ostavi ženu i djecu punici, pa sa Mehom, okorjelim neženjom provede 4 dana u Makarskoj, gdje sa turistkinjama vježba one 4 rečenice češkog koje je naučio dok je radio u fabrici Kožarsko tekstilnog kombinata u okolici Praga. Pričali su Huso i Meho o Čehinjama, o morskim specijalitetima, o brodovima, dok su prešućivali spavanje na plaži na smjenu da ih „murija“ ne mazne. Prešućivali su i to da su bili više gladni nego siti, jer mjesečna plaća portira i livca ne može trajati ni 7,5 sati na jadranskoj obali, ali to je onaj drugi i manje zanimljivi dio priče. Paja je donio Odluku. Nije to bila obična odluka, nego Odluka da će konačno otići i na taj Godišnji. Saopštio je tu Odluku supruzi, koja je bila oduševljena. Konačno će i ona vidjeti more i provjeriti da li kona Sena laže kad kaže da je more slano i da se ne da pošećerit'. Dugo je Paja sakupljao novac. Odvajao je od doručka, ručka, sveski za djecu, da bi uštedio cijelih 150 KM. Isplanirao je Paja kako će za taj novac provesti 10 dana na moru (štruca hljeba+pašteta 3KMx3x dnevno=9KM. Ostaje mu još 6KM da na miru i rahatluku kupi novine i popije kavu). Počeo je Paja da obilazi razna uduženja penzionera, besposlenih žena, studenata koji su nudili boravak na moru vrlo povoljno, ali se razočarao kad su mu rekli da za 150KM može na moru (prevoz i smještaj) provesti „samo“ 7 dana (praktično 5 noćenja, jer prvi i posljednji dan „uštede“ ranijim polaskom, a kasnijim povratkom). Imao je Paja noćne more. Nije se mogao pomiriti s tim da će ponovno morati razočarati suprugu, sve dok u krug firme za koju je radio nije ušla bijela lada „NIVA“ obljepljena reklamama BHTelecoma, Vispaka, Elektroprivrede BiH i njemu nepoznatim trokutastim suimbolom na vratima. Iz „NIVE „ je iskočio nekakav lik koji je izazvao podsmjeh Paje i njegovih kolega. Naime plavokosi lik je bio obučen u vojničke pantole u koje je bila utrpana košilja, tako da su jasno mogli vidjeti da za pojasom nosi jednu torbicu s prednje strane i dva mobitela na svakom od bokova. Ukupan dojam da se radi o nekakvom modernom kauboju davao je ružni seđi slamnati šešir, na čijoj prednjoj strani, bio istaknut isti trokutasti amblem kao sa vrata „NIVE“. 

***

„Dobardanznatelikosamja“, prozborio je milozvučno plavokosi. Njegova milozvučna ženstvena intonacija i izazvala salvu smjeha među okupljenim radicima. Smjeh je prestao kada je jedan od radnika, Pero, koji je radio na presi rekao da mu se lik čini poznatim i da nije siguran da li ga je vidio na TV-u ili u novinama.

„Tako je, ja se pojavljujem i na TV-u i u novinama ja sam Semir Obmanagić. Donedavno Dr.cand, odnedavno Dr. Ja sam otkrio piramide u Visokom“, prozborio je plavušan. Nije mogao da ne primjeti da su donje vilice okupljenih bile obješene i posmilio je da je okupirao njihovu punu pažnju.
„Vidite ovo kamenje i ove strukture,“ rekao je vadeći nekakvu knjigu iz torbe,“ da li mislite da su ovo prirodne formacije il su napravljene ljudskom rukom“-upitao je okupljene radnike.

Nastalo je blago komešanje i mrmljanje okupljene gomile:“ljdhmskhmkmhmrkmhm“, dok jedan od radinka, zavarivač Rašid nije rekao: “Prirodno, pa svi znamo da je kamenje prirodno!“

„Aha, odlično imamo sukob mišljenja“, ustukno je plavušan,“pozviam vas gospodine, kako god da se zovete da budete naš gost i da se na svoje oči uvjerite da se ovdje ne radi o prirodnim formacijama nego ljudski slaganim kamenim megalitimia koji su pažljivo sloj po sloj, slagani...“ pjevušio je plavušan kao prvačić koji prvi puta recituje napamet nučenu pjesmicu. U međuvremenu pažnja radnika je popustila jer je cigaret pauza završila, a oni su već bili u dobrom zaostatku za normom, što je značilo dosta prekovremenog, ali neplaćenog rada. Paja se vratio za svoju bušilicu, namontirao je profil i tamam je pozicionirao svrdlo na mjesto gdje treba napraviti otvor kad ga je nekakav težak malj pogodio u leđa. Da se ne radi o malju, nego o ruci, ili tačnije rečeno šapi, njegovog školskog druga iz škole za djecu sa smetnjama u razvoju, Zombija, uvidio je dok se jedva pridizao sa zemlje.

„Pa đe si Pajo je*'o ti sliku svoju, nismo se vidili od mature“, prodero se Zombi.
Pajo je otpočeo razgovor sa svojim starim zaboravljenim prijeateljem iz klupe o svom životu, poslu, porodici. Riječ po riječ saznao je Pajo da je Zombi izvršni pomoćnik radnika na lopati, stručnjak za sondažno bušenje komadom armature, dežurni vozač Fondacije neviđenih čudesa, čiji je predsjednik upravo plavokosi milozvučni šeširđija. U tih 20-ak minuta saznao je Paja da u Bosni nema samo jedna nego najmanje, 3 a najviše 12 piramida, da su to otkrili NASA-ini staeliti, potvrdili eksperti iz Egipta i Rusije da ih je otkrio plavušan koji je inače bogati industrijalac iz Teksasa porijeklom iz Višegrada, rodom iz Zenice, da ih treba otkopat i da je u PVC STOLARIJA d.o.o. Vogošća došao po donacije, jer „oni šupci iz vlasti se vole slikat sa Semirom al' niko ne da para“. Tutno je u ruke Paji i turistički prospekt (u zamjenu za 10 KM donacije) na kojem je pisalo da je prospekt sponzorisan od strane Turističke zajednice Ze-Do kantona i da je Gratis. 

***

Kad je Završio sa poslom, Paja je izvadio prospekt, sjeo na prevrnutu praznu gajbu za pivo, zapalio cigaretu i doživio Ukazanje. Fondacija neviđenih čudesa je nudila ispunenje negovog sna:

PITANJE: Kamo ćete za godišnji odmor 2010?
Prerano vas pitam?
Možda ne!!
Prema rezultatima istraživanja 60% Evropljana odlučuje kuda će na godišnji odmor do kraja godine. Preostali tijekom proljeća ili u zadnji čas.
Ove godine V I planirajte ranije (barem dio odmora).
Pozivamo vas da odmor provedete AKTIVNO
Provedite ga U DRUŠTVU koje razmišlja slično
Družite se s ljudima IZ ČITAVOG SVIJETA
Unaprijedite svoju FIZIČKU KONDICIJU i
Obogatite svoje ZNANJE NOVIM SPOZNAJAMA
Budite DIO POVIJESTI
Ostavite svoje TRAGOVE
Provedite odmor OTVARAJUĆI i STVARAJUĆI, RAZGRČUĆI i PREMEČUĆI, KOPAJUĆI i ISKAPAJUĆI, NOSEĆI i RAZNOSEĆI, PROMATRAJUĆI, STICAJUĆI ISKUSTVA
Ispunite ga
S DRUŽENJIMA i VJEŽBAJUĆI STRANE JEZIKE,
Uz minimalne TROŠKOVE
PRIDRUŽITE SE RADNIM AKCIJAMA NA PIRAMIDAMA U BOSANSKOJ DOLINI PIRAMIDA, VISOKO
I svakako, obavijestite o tome i svoje prijatelje, organizirajte društva koja će zajedno otići tamo i proživljavati nove uspomene
"Upravni odbor Fondacije "Arheološki park: Bosanska piramida Sunca" je donio odluku o pokretanju Međunarodne radne akcije volontera „Bosanske piramide 2010" u periodu 1. juni 2010 - 30. septembar 2010 s orijentacionim brojem od 200 učesnika po smjeni."



***

Prvo nije vjerovao svojim očima, pa je pročitao još jednom. Pa još jednom. Zadržao se na dijelu teksta: „Uz minimalne TROŠKOVE“.

Nije mogao dočekati dolazak kući. Svoje odušeljenje je podjelio sa suprugom. Skupa su pažljivo pročitali prospekt, maštajući da će naučiti strane jezike (već su odlučili on njemački, ona engleski, a djeca, pošto su pametnija oba + francuski pride). Maštali su o sticanju novih iskustava, o premetanju, kopanju, razgrtanju. Cijelu noć nisu oka sklopili planirajući ko će od njih kopati, ko razgrtati, a ko sticati nova iskustva.

Sutrodan su nazvali broj iz kataloga i javio im se prijatan muški glas: „ Dobar dan, dobili ste Fondaciju neviđenih čudesa. Haris na telefonu“.

„Pa silazi s telefona kretenu jedan, polomićeš ga“, zbunjeno reče Paja.
„...“, tišinom odgovori Haris.
„Dobar dan, Ovdje Fadil Pamuk-Paja. Zovem vezano za ovu ponudu za godišnji odmor, pa eto kao morete da mi date kak'e informacije i da se žena, djeca mi u mene i ja rezervišemo za jedno dvije sedmice, ako nije skupo“...

Nastaviće se... 



R @ 08:54 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Brojac prebrojac
Upišite tekst...
Statcount
Sat
Arhiva
« » lis 2009
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Kontakt e-mail
  • Moj e-mail: resistancev@yahoo.co.uk
    Sve informacije prijedloge i sugestije saljite na e-mail
Odbrojavanje do zrake iz Svemira
Brojač posjeta
501919
Index.hr
Nema zapisa.